Ferolegure na bazi mangana{0}} su ferolegure topljene iz rude mangana. Glavne komponente su mangan (65%-70%) i željezo (20%-25%), a mogu sadržavati elemente kao što su silicijum, fosfor i ugljenik. Topljenje različitih vrsta ferolegura na bazi mangana- zavisi od sadržaja mangana (Mn veći od ili jednak 30%) i omjera mangana{21}}gvožđa (Mn/Fe＞2) u rudi, a po mogućnosti je ukupan sadržaj gvožđa mangana{22} 40%-50%. 90%-95% ove legure koristi se kao deoksidator i odsumporavač u industriji čelika, a također se primjenjuje u lijevanju, proizvodnji električne opreme, novih energetskih vozila, zrakoplovstvu i drugim poljima, što može poboljšati tvrdoću, otpornost na habanje i otpornost na oksidaciju [1] [3] čelika [6]. Metode topljenja uključuju metodu fluksa (redukcija električne peći/visoke peći) i metodu bez fluksa (redukcija koksa). Topljenjem rude mangana visoke{30}bazne vrijednosti u elektrolučnoj peći može se proizvesti visoko{46}}ugljične mangan-ferolegure sa sadržajem silicijuma manjim od 1,5% [2] [6]. U 2025., gotovinska fabrička cijena visokougljičnog feromangana 65# bila je 5.800-6.000 RMB po toni, a nacionalna proizvodnja u januaru dostigla je 143.200 tona [3]. Korištenje manganove rude može se pratiti još od neolita. Godine 1774. švedski naučnik Gann prvi je izvukao metalni mangan iz piroluzita. Kina je prvi put otvorila rudnik mangana u Yangxinu, Hubei, 1890. godine. Do 1996. godine kumulativne dokazane rezerve rude mangana dostigle su 648 miliona tona. Domaći resursi rude mangana su uglavnom niskokvalitetni mangan karbonat (koji čine 55,8%), a 80-90% sirovina se oslanja na uvoz [4]. Svaka tona proizvodnje legure stvara oko 3 tone otpada. Korištenjem kiselog luženja i drugih tehnologija, brzina ispiranja mangana može doseći 85%-90% [5]. Industrija poboljšava korištenje energije i promovira optimizaciju kapaciteta kroz zelene tehnologije kao što su potpuno grijano punjenje i zatvorene električne peći.
